Simon Kapčev, vlasnik tattoo studija Pain ltd. Tattoo u Skopju, na Riječkoj tattoo konvenciji sudjeluje od samog začetka. Simon iza sebe ima bogato iskustvo u tetoviranju, a kako nam je otkrio, voli učiti iz stručne literature. Što je time htio reći, pročitajte u intervjuu.
Simone, kada si i kako započeo s tetoviranjem? Kako je tekao proces tvog napredovanja?
Početak mog tattoo putovanja ima korjene daleko prije mog prvog kontakta sa tattoo mašinom. Volio sam crtati i slikat još u osnovnoj školi. Uvijek sam išao po takmičenjima koja su se organizirala tada između škola iz gradova iz regije. Crtao sam svugdje i na svim medijima. Prva je stradala moja soba koja je bila totalno prekrivena mojim autorskim i reprodukcijskim djelima. U međuvremenu sam po prvi put sreo tattoo kulturu po stranim magazinima i muzičkim časopisima i to je bilo kao magija. Bio sam totalno začaran. Ali zbog godina, imao sam tek 15-ak, morao sam nastaviti radit grafite i crtanje a tattoo je došao malo kasnije. Kad sam odradio moju prvu tetovažu, nisam mogao izdržati pa sam pitao majstora za apprenticeship i tako sam postao tattoo šegrt.
Tada je bilo puno drugačije no danas. Ja sam tada mjesecima čistio shop, bavio se sterilizacijom i dezinfekcijom. Vrhunac dana je bio kad si mogao odraditi stencil ili možda odradiš neki dizajn na paus papiru. Mašinu sam znao uzduž i popreko, igala pripremljenih nije bilo sve se to lemilo i izrađivalo ručno. Proces mog napretka je bio dugačak i mukotrpan. Nije bilo interneta bar ne u ovom današnjem obliku. Naručivanje opreme je bio čisti sci-fi. Moram priznati da nije bilo toliko proizvođača opreme kao danas. Danas je sve to znatno lakše, ali zato i danas moram priznati da radimo sa artistima (ako ih tako mogu nazvati) koji su daleko od standarda. Jeftine mašine su dostupne putem interneta pa se ljudi usuđuju raditi ovaj posao bez nikakvog znanja o tetoviranju. Svi smo u nekoj utrci sa vremenom i to utječe i na tattoo art. Nitko ne želi naučit, svi bi odmah radili. I kad rade ne žele napredovati već bi htjeli da preko noći postanu tattoo-pop-rock super stars sa skupom odjećom autom i garderobom. To je nažalost utjecaj nekih reality show-a o tetoviranju kojih smo se nagledali u zadnjih 10 godina. Danas je tattoo art moda i mainstream, ali o tome ćemo neki drugi put.
Koja je bila tvoja prva izrađena tetovaža? Na kome si vježbao raditi?
Moja prva tetovaža je bila jedna crvena ruza na ramenu jednog lokalnog momka koji nije bio zabrinut oko toga ko radi njegovu tetovažu. Imao ih je puno i bio je ono što se danas naziva kolekcionar. U njegovoj kolekciji bilo je i dobrih, a bogami i loših tetovaža. Meni se tada najviše dopalo što se moj rad apsolutno nije svrstao u “lošiju” skupinu tako da je po meni ta operacija bila uspješna.
Na žalost tada nije bilo umjetnih koža i sheet-ova tako da je moja generacija tattoo artista bila primorana vježbati na ljudima. To su najčešće bili bliski ljudi, prijatelji, rodbina. Nije bilo prevare jer su svi ti ljudi znali da sam početnik i da ne mogu očekivat prvoklasni rad. Da budem iskren i nikad nisam radio tetovaže koje su bile izvan mog domašaja.
Ja danas znam tattoo artiste sa dvomjesečnom praksom koji hvataju portreta bez razmišljanja. To nije baš ok, ali to je to. Ja se sjećam da sam bio usran kad sam radio prvog tigra nakon godinu dana rada. Ali to je bilo tad, a danas je sve drugačije.
Što misliš koje kvalitete treba imati budući vrhunski tattoo artist?
Svaki tattoo artist (ne samo vrhunski) mora biti prije svega čovjek, posvećen svom radu, pošten prema klijentima. Mora točno znati dokle idu njegove mogućnosti. Nije sramota da kaže da ima neke stvari koje ne može istetovirati. Mora biti apsolutno iskren kad priča sa klijentima (stalnim i potencijalnim) čak i po cijeni da taj klijent danas neće sjesti u stolicu da odradi tetovažu. Koliko puta sam samo izgubio klijenta jer sam bio iskren da je nečije ime na nečijoj guzici stvarno GLUPA ideja. Neki te ljudi shvate, a neki idu preko puta u neki drugi tattoo shop i odrade imena. Ja ipak na kraju mirno spavam znajući da sam uradio pravu stvar i da nisam bio slijepo vođen financijama. Jedina istina je da 95% tih ljudi ce ipak doći da odrade cover nečijeg imena.
Druga izuzetno bitna kvaliteta koju svi mi moramo imat je želja za učenjem i napretkom. Na žalost to danas nije baš na cijeni. Znam puno tattoo artista koji postignu određeni nivo i tu stanu. Koliko-toliko posla ima. Renta se plaća možda i kredit za stan ili auto i to je to. Ja osobno bi zatvorio moj Tattoo shop ako se ikad budem našao u toj situaciji. Vrhunski (i ostali) tattoo artist mora poznavat ljudsku psihologiju, mora znati kako da nastupi u određenim situacijama i kako da izvuče iz ljudi sve što je potrebno kako bi finalni produkt bio vrhunske kvalitete. Fakat je da radno mjesto “tattoo artist” nije samo tetovirat. Klijenti će sve to prepoznati i cijeniti u budućnosti.
Sudjeluješ na brojnim konvencijama diljem Europe i osvajaš mnoge nagrade. Kakav je osjećaj kada te proglase najboljim od najboljih?
Mogu se pohvalit da sam na konvencijama bio u društvu puno fantastičnih tattoo artista. Ljudi od kojih možeš stvarno puno naučit. Nagrada na konvenciji je potvrda da si odradio rad koji je van standardnih radova. Radovi koji se rade u nestandardnoj okolini, radovi koji ne mogu čekat na sesiju korekcija. To su radovi koji su odrađeni iz prve, tetovaže kreirane izvan komocije tattoo studija. Može pričati ko što hoće, ali to uopće nije lako. Ipak je tattoo artist na konvenciji promatran od 1000 ljudi daleko od neke tihe nirvane koju može imat sa klijentom sam u studio.
Proteklih godina sam osvojio 15-ak nagrada na tattoo konvencijama i sve su podjednako drage. Moram priznati da je uvijek konkurencija bila žestoka i da nisam očekivao da sam baš ja taj koji je danas osvojio prvo mjesto. Osjećaj je fantastičan. Ipak je fino dostignuće osvojit nagradu u konkurenciji od nekih 50-ak tattoo studija.
Moram priznati da mi je isto tako puno drago i zbog mojih klijenata. Ipak će oni to moje 1,2,3 mjesto ponosno nosit na svojoj koži forever and ever.
Koja je bila tvoja prva konvencija?
Moje sudjelovanje na konvencijama je počelo prije nekih 6 godina. Moj dobar prijatelj Gorgi Icev koju sad radi u Bloody Blue Tattoo studio u Pragu me po prvi put pozvao da idem sa njim na tattoo konvenciji u Regensburgu u Njemačkoj. Prva pa Njemačka konvencija. Organizacija vrhunska, artisti također, tattoo stilova tisuću… Ljudi željni tetoviranja, show, glazba propratne stvari, oprema, freak show… Sve je to do tada bilo totalno strano za mene. Provod je bio fenomenalan. Ljudi su bili željni tetoviranja.
Nakon te konvencije slijedila je Rijeka. Moja omiljena, najdraža. Grad me očarao na prvi pogled. Darko, Josip, Fluminese Riders. Ekipa. Klub Palach. To je to. Prošle godine konvencija je bila na drugom mjestu, ali nisam izdržao. Nakon završetka ipak sam otišao na piće. Ipak je to prva ljubav.
Riječka konvencija je meni najdraža. Možda je to jer će mi ovo biti 4 put kako ću sudjelovati pa sam nekako upoznao (koliko-toliko) grad, fantastične ljude, prijatelje sa kojima sam u kontaktu preko cijele godine i sa kojim imam osjećaj kao da se poznajem 20 godina. Na Riječkoj konvenciji sam dobio neki klon Njemačke konvencije kao Regensburg sa tim što kada pričam ljudi me razumiju. Ja ipak nisam neki veliki fan onih megalomaskih (500-1000 štandova ) konvencija jer ipak volim se sa ljudima vidjet, popričat, popiti neko pivo. One mega konvencije su štamparije za novac. Tamo je sve biznis biznis biznis. Možda se i dio tattoo duha na globalnom nivou malo izgubio u tim mega-konvencijama. Ipak to je cijena koja se mora platit kao ulazak u mainstream kako bi tattoo art mogao biti prihvatljiv za sve slojeve sistema. Kako god bilo ja se u Rijeci osjećam kao doma.
Kako bi opisao svoj stil u tetoviranju?
Moj osobni stil varira. Tokom godina privukli su me različiti radovi i stilovi različitih tattoo artista, slikara, grafičara. Mislim da svaki art stil evoluira pa tako i moj stil. Jer kad bi pogledali radove tattoo artista ili umjetnika generalno njihovi raniji radovi su različiti nego sadašnji. Mislim da preko crteža, slike tetovaže i slično možete primijetit kako umjetnik evoluira i napreduje i tehnički i artistički.
Najviše volim raditi black and grey, color, old school i u zadnje vrijeme volim puno raditi geometriju i dotwork. Izuzetno sam sretan što sam zadnjih nekoliko nagrada osvojio sa totalno različitim tetovažama. Tako da mogu reći da osobno volim kombinirati stilove ukoliko je to moguće i ako klijent daje dozvolu.
Educiram se iz knjiga o slikarstvu, vajarstvu i arhitekturi. Apsolutno sam siguran da puno toga mogu naučit iz stručne literature koja generalno nema veze sa tetoviranjem. Samo tako će napredak biti konstantan i očigledan, a sve će to tattoo radovi dokazati.
I za kraj da posjetimo tvoju Makedoniju- kakva je tattoo scena kod vas?
Tattoo scena u Makedoniji se u zadnjih par godina proširila i sve je više ljudi koji se bave tetoviranjem. Moram skrenuti pažnju da namjerno nisam rekao tattoo artisti ili tattoo majstora. Svaka čast izuzetcima, ali imamo i puno ljudi koji se bave ovim “sportom”, a da ne zadovoljavaju minimalni standard rada. Kao što sam rekao prije, sve je to nekako užurbano, svi hoće sve i odmah, niko nije spreman uložit vremena, edukacije, znoja i rada u svoj osobni tattoo stil. Nitko ne želi biti apprentice ili šegrt već bi odmah bio majstor. Zbog toga na socijalnim stranicama imamo portfolij sa portretima i rukavima koji bi mogli da se svrstaju u tattoo nightmares. Ne želim uvrijediti nikoga, ali moramo biti samokritični i svjesni što možemo, a što ne. Nije kraj svijeta ako ne možemo odradit neku tetovažu, ali je užas ako tu sliku koju ne možemo istetovirat pokušamo odraditi na nekom klientu i onda isti taj klient ide kući sa nekom katastrofom na koži. To je loše za tattoo scenu uopće, a ne samo za tattoo artiste.
Sa druge strane imamo i artiste koji rade svoj rad kako treba i da to nikako neće proći nezapaženo i kod nas i u Europi.
O tome kako se tetovaze tu cijene priča je drugačija. Imamo klijente koji se tetoviraju zbog mode i oni rade jedne te iste motive tako da to malo zna frustrirati jer ipak želja svakog tattoo majstora jest izazov nečeg novog. Sa druge strane imamo klijente koji izuzetno ozbiljno shvaćaju ovaj “sport” pa tako možemo postići neki balans. Mislima da se tetovaže manje cijene kod nas samo ako obrađujemo novčani aspekt situacije. Tako da je tu tetoviranje samo jeftinije, a to nikako ne znači da je lošije kvalitete ili da ljudima koji imaju te tetovaže na tijelu ne znače ništa. Priče oko novca i tetovaža su uvijek komplicirane. Kako svi mi znamo 90% tetovaža dobiju svoju cijenu na bazi dogovora između artista i klijenta. Velik je broj faktora koji ulazi u taj novčani dogovor tako da je to individualno i različito kod svakog tattoo majstora. Jedino što je sigurno je da je minimalna cijena 25-30 eura.
Apsolutno je teže uspjeti ne samo u Makedoniji već generalno na Balkanu. Ljudi su zatvoreniji prema tetoviranju, iako se to dosta mijenja s godinama u pozitivnom smjeru. Klijenti su zatvoreniji prema novim stilovima, a tu su i uvijek financije. Ali mislim da sve ide u pozitivnom smjeru i da je svake godine situacija bolja. Tu su i glazbenici, sportaši i ljudi svih društvenih slojeva koji itekako doprinose da tattoo art bude konstantno u novinama, tv-u i na internetu i sa tim bude lakše prihvaćen i kod konzervativnijeg djela društva. Tu je utjecaj tattoo konvencija koji kao da otvaraju vrata tattoo studija za sve ljude koje bi voljeli da se osobno upoznaju sa tattoo art-om, a s tim da konačno shvate da to nije neka skupina luđaka već da su to savršeno normalni ljudi koji toliko vole tattoo art da su spremni posvetiti svoj život ovom prelijepom umjetničkom pravcu.
[av_gallery ids=’736,737,738,739,740,741,742,743,744,745,746,747,748,749′ style=’thumbnails’ preview_size=’portfolio’ crop_big_preview_thumbnail=’avia-gallery-big-crop-thumb’ thumb_size=’portfolio’ columns=’5′ imagelink=’lightbox’ lazyload=’avia_lazyload’ av_uid=’av-7e0ye’]